Edin Džeko: Od kloca do dijamanta

Edin Džeko danas je bez ikakve sumnje najslavniji i najpopularniji bh. sportista. Gotovo da ne prođe sedmica a da njegova slika ne ukrasi naslovnicu neke od bh. dnevnih novina ili nekog internet portala; nezaobilazna je tema sjedaljki po kafićima i kafanama; navijači se na sav glas busaju u prsa s njegovim imenom; a širom BiH (ili barem one BiH s bošnjačkom većinom) srest ćete ljude u dresovima- što orginalnim, što dupljacima, što reprezentativnim, što od Wolfsburga, što Manhester Citya, ali sa zajedničkom karakteristikom da im na leđima piše Džeko.


Pa ipak, Džekini počeci nisu ni izbliza bili tako sjajni. Svoju priliku da zaigra u prvom timu Željezničara, Džeko je dobio 2003., kao tada 17-godišnji mladić. No mali ljudi još odavno su odabrali stadione za svoja psihička lječilišta, mjesta na kojima će nesputani konvencionalnim moralom, uz pomoć majmunskog izlijevanja bijesa i najotrovnijih psovki moći istresti sav talog frustracija koje skupljaju u sebi. Kao tada, fizički nezgrapan i tehnički ne baš potkovan igrač, Džeko je imao nesreću da postane predmet za koga će se lijepiti najveća količina navijačke pljuvačke. Njegovo dvogodišnje igranje za Željezničar obilježeno je salvama uvreda i psovki kojima je bio čašćen iz utakmice u utakmicu na Grbavici, a navijačka malograđanska mašinerija uvijek sklona ismijavanju i omolažovanju svojih antijunaka, Džeki će izmisliti i adekvatan nadimak: kloc, po kome će postati nadaleko čuven u sarajevskoj čaršiji. 
28. marta 2009., nakon što je u kvalifikacionoj utakmicu za Svjetsko prvenstveno između Belgije i BiH, postigao izvrstan gol za vodstvo BiH od 1:0, komentator te utakmice Marjan Mijajlović, svojim se karakteristično hrapavim glasom proderao: „Dijamantu, dijamantu, bosanski dijamantu“, što će postati Džekin aktuelni patetični nadimak. No u periodu između kloca i dijamanta desila se, za Džekinu karijeru, jedna krucijalna stvar.

2005. nakon što je dobio otkaz u Željezničaru, češki trener Jiří Plíšek prepoznavši njegov potencijal, odlučuje Džeku dovesti u svoju domovinu, te preporučuje fudbalskom klubu Teplice da ga kupi. Željezničar pristaje da ga proda za svega 25 000 eura, uz riječi direktora Želje da je toliki novac za igrača poput Džeke kao dobitak na lutriji. 

Od tada Džekina karijera nezaustavljivo ide uzlaznom putanjom.  Za Teplice u jednoj sezoni je odigrao 43 utakmice postigavši 17 golova. Koncem sezone proglašen je za najboljeg stranca u češkoj ligi . Njegove odlične igre zapazio je i Felix Magath i 2007. godine prelazi u Wolfsburg. U sezoni 2008./09. igra odlično, te sa Wolfsburgom osvaja Bundesligu, a sa 26 postignutih golova (od toga 21 u drugom dijelu sezone) bio je drugi najbolji strijelac lige. 2009. godine u izboru „France Football-a“ za najboljeg fudbalera svijeta zauzeo je 13. mjesto. U sezoni 2009./2010. sa 22 postignuta gola postao je najbolji strijelac njemačke Bundeslige. Nakon takvih sjajnih igara bilo je vrijeme da pređe u neki snažniji klub. U januaru 2011. godine potpisao je ugovor s Manchester Cityem, uz rekordnu odštetu za Bundesligu u iznosu od 27, 5 miliona funti. U Citiyu se pak našao u nemilosti trenera Mancinija, te više sjedi na klupi što igra, no daleko od toga da Džekine fudbalske majstorije u ovom klubu nisu dolazile do izražaja. Sa 4 gola Tottenhamu u jednoj utakmicu, majstorskim golom protiv Manchester Uniteda sa nekih 25 metara ili pak odlučujućim golom u posljednjem kolu Premiershipa kojim je Cityu donio titulu, Džeko je iznova dokazivao da se radi o jednom od najboljih napadača svijeta. Zbog činjenice da Manchester City definitivno nije najbolja sredina za njega, ovih dana špekuliše se o mogućem Džekinom transferu, a najvjerovatnije destinacije su torinski Juventus ili londonski Tottenham.

Međutim, ako mislite da je malograđanska mašinerija utihnula, te danas svi zdušno Džeku doživljavaju kao svog junaka kojim se ponose, varate se. Još uvijek ćete na cjelodnevnim ispijanjima kafetina ili forumskim raspravama koje im pružaju  aninominost za neograničenu upotrebu jezičke poganštine, ponekad vidjeti i čuti pljuvače koji nalaze dovoljno povoda da s velikim žarom omolavažavaju Džeku: ismijavajanjem njegovog neigranja u Cityu; pljuvanjem po njegovog djevojci; prepričavajem navodnih događaja iz njegovog privatnog života koji bi ga kao trebali diskreditovati;  ili pak idu do takvih banalnosti da  ga optužuju kako od svojih silnih miliona neće da pomogne sirotinji u Bosni. U sredini gdje vladaju obrnuti zakoni logike vrlo je lako istovremeno biti predmet divljenja i omalovažavanja.

No u svakom slučaju Džeko je uspješna fudbalska priča. Na početku karijere nije bio neki veliki talent i sve što je postigao, postigao je zahvaljujući mukotrpnom radu i odricanjima, uprkos rodnoj sredini koja ga je u startu odbacivala; i iz koje je,  kao i toliki ljudi morao otići da bi uspio.  Da je kojim slučajem bio osuđen „na strogi sud“ domaće publike i stručnost domaćih trenera,  danas bismo Džeku, umjesto u dresu Citya, a sutra možda Tottenhama ili Juventusa, vrlo moguće gledali kao konobara u nekom od sarajevskih kafića.  Pravo pitanje koje visi nad subinom i historijom Bosne jeste koliko je ova sredina dosad uništila, i koliko će i u budućnosti uništit neotkrivenih talenata i izuzetnih potencijala koji nisu imali sreću da njihov dar prepozna neki Čeh?